Socijalno poređenje

(posmatranje sebe posmatranjem drugih ljudi)

Posebno je opasno poređenje u kome kao jedinu izvor koristimo društvene mreže, na kojima je realnost često drugačije predstavljena.

Poređenje – proces u kome upoređujemo sebe sa drugima prema nama relevantnim kriterijumima. Na primjer: sposobnosti, izgled, postignuće, vještine itd. Svijest o sebi se ne razvija kao izolovan fenomen, već ga oblikuju ljudi oko nas, odnosno, interakcija sa ljudima. Poređenju smo skloni apsolutno svi, ali ne poznajemo svi štetne efekte ovog socijalnog fenomena. Na taj način mi zapravo procjenjujemo sopstveni identitet i karakteristike. Ponekad, poređenje može da bude dobro po nas, da nas motiviše ka progresu, dok, ponekad, može da bude izvor negativne samopercepcije. Dokazan je uticaj socijalnog poređenja na emocije, samopouzdanje i ponašanje. U ovom članku ćemo istražiti oblike i jednog i drugog.

Teorija socijalnog poređenja (social Comparsion Theory) – ideja da ljudi zaključuju o sopstvenim sposobnostima i stavovima na osnovu upoređivanja sa drugim ljudima iz okruženja.

Interesantan je podatak koji su studije dokazale da je socijalno poređenje zapravo prirodni nagon, koji se javlja automatski i da imamo tendenciju da se poredimo sa gotovo svima koji se nalaze u našem okruženju. Dakle, ovaj proces se odvija brzo i automatski, bez pretjerane svjesne radnje ili kritičkog evaluiranja.

Kada najčešće to radimo? Onda kada nemamo jasne, nedvosmislene i objektivne kriterijume za procjenu vlastite sposobnosti ili stavova. Odnosno, onda kada smo nesigurni u oblasti sopstvenog postignuća.

Razlikujemo:

  • uzlazno poređenje – poredimo se sa ljudima koji su bolji od nas prema određenoj sposobnosti ili karakteristici. Ovakvo poređenje, ako je nezdravo, može izazvati osjećaj manje vrijednosti, stres, anksioznost, ljubomoru…
  • silazno poređenje – poređenje sa ljudima koji su slabiji od nas prema određenoj sposobnosti ili karakteristici. U ovom slučaju, slika o nama je pozitivnija, imamo veće samopouzdanje i osjećaj vrijednosti.


Istraživanja sugeriše da je najbolje da se poredimo sa ljudima sličnim nama prema relevantnim kriterijumima.

Kada je zavist kao emocija u pitanju, razlikujemo dva tipa:

  • zdravu zavist – ugledamo se na nekoga i razmišljamo kako to da postignemo; pokušavamo da steknemo sami ono što želimo
  • nezdravu zavist – zavidimo nekome i želimo da posjedujemo to što on/ona ima; smišljamo kako da dođemo do željene stvari bez obzira na njenu korisnost za nas ili kako da drugu osobu lišimo željene stvari.


Posebno je opasno poređenje u kome kao jedinu izvor koristimo društvene mreže, na kojima je realnost često drugačije predstavljena. Veoma često, ono što vidimo na društvenim mrežama nije jednako situaciji u realnosti, slika je drugačije predstavljena i mi apsolutno vjerujemo u ’’predstavu’’ koju vidimo. Dakle, postoji neki oblik distorzije realnosti (malo je mijenjamo kako bismo je uklopili u sliku ’’savršenog života’’). Iskustvo mi pokazuje da sve više mladih ljudi sebe poredi sa influenserima i ljudima ’’online’’, negativnije misle o sebi i svom životu, dok, istovremeno, potpuno zanemaruju svoju individualnost i nesvijesni su filtriranog sadržaja na društvenim mrežama.

Najbolji primjer ovoga jeste tužna priča Gabby Petito iz 2021. godine, kada ju je usmrtio vjerenik na zajedničkom putovanju kombijem po različitim predjelima Amerike. Gabini snimci i prikazi na društvenim mrežama (posebno na YouTube-u) su u potpunom raskoraku sa realnom slikom, sa situacijom u realnosti. Pa su mnogi mladi ljudi poredili svoju vezu sa njenom, osjećajući se loše zbog toga. Trenutno postoje i igrani kao i dokumentarni film: https://www.imdb.com/title/tt20049600/

Ako zastanemo i realno porazmislimo – ni sami ne postavljamo slike na društvenim mrežama na kojima nismo reprezentativni po pitanju izgleda ili koje prikazuju nešto loše, negativno. Zašto onda očekujemo da to rade ljudi koji zapravo zarađuju od plasiranog sadržaja, na kome mora sve da bude ’’savršeno’’. Generalno, savršeno kao epitet takođe nije zdrav po nas.

Zbog čega poređenje nije referentno (pogotovo ne nezdravo)?

Jer je svačije iskustvo potpuno specifično. Nemamo uvid u nečije kompletno iskustvo, a veliku ulogu igraju i individualne razlike. Posebno je loše ukoliko to poređenje loše utiče na našu sliku o sebi, odnosno, zbog procesa poređenja negativnije mislimo o sebi.

Jedina referentna tačna za adekvatno i korisno poređenje smo mi sami. Ovo je najzdraviji i daleko najkorisniji način. Dakle, uzmite u obzir neki vremenski okvir (godinu unazad, pola godine) i uporedite sebe prema relevantnim kriterijumima sada u odnosu na taj period. Koje promjene uočavate? Da li ste na putu na kome želite da budete? Šta možete da uradite da dođete do tamo?

Šta je potrebno uraditi?

  • Prvenstveno, osvijestiti sklonost ka poređenju kao socijalnom fenomenu i krenuti ka zdravim oblicima poređenja, onima koji su manje destruktivni po nas.
  • poređenje vršiti isključivo sa sobom – kakav/la sam bio/la u nekom vremenskom periodu i kako to izgleda kada uporedim danas?
  • postaviti pitanje ’’Šta je ono što mi želimo?’’ – da li je ono što želimo u skladu sa onim što radimo?
  • osvijestiti i otkloniti uvjerenja da ’’moramo da budemo savršeni’’ ili ’’moramo da dostignemo određeni nivo’’ (pogotovo ukoliko je to u raskoraku sa onim što želimo)
  • riješiti se sklonosti ka perfekcioznimu
  • uzeti u obzir negativne posledice socijalnog poređenja
  • postići veću svjesnost o filtritanom sadržaju
  • uvažiti jedinstvenost i lično iskustvo
  • redukovati ‘’online’’ vrijeme
  • postaviti realne ciljeve i očekivanja
  • pisati dnevnik.


Izvori: